Sažetak: Problem raspodjele protuiona u blizini poliiona je u fizici polielektrolita (PE) uočen još 1950-tih godina. Protuioni su podijeljeni u slobodne i Manning kondenzirane, a teorije uglavnom pokušavaju interpretirati mjerenja osmotskog tlaka. U svome radu koristio sam konduktometriju, dielektričnu spektroskopiju (DS) i raspršenje X-zraka u male kutove (engl. SAXS) kako bih istražio strukturu i dinamiku, pa tako i raspodjelu protuiona jakog PE, deoksi- ribonukleinske kiseline (DNA) i slabog PE, hijaluronske kiseline (HA) u rasponu koncentracija c=0.01-10 mM. U čistim vodenim otopinama PE, mjerenja DS daju κ širinu potencijalne jame poliiona – tj. prostorno protezanje atmosfere protuiona koje je 2π puta manje nego SAXSom određena udaljenost između poliiona. Drugim riječima, povećanjem koncentracije PE širina po- tencijalne jame κ se smanjuje. S dodanom soli širina jame ovisi pak o ionskoj jakosti otopine. Stoga smo zaključili i kako je promjena za čiste vodene otopine uzrokovana promjenom kon- centracije protuiona, a ne promjenom razmaka poliiona. Nadalje, konduktometrijom je uočen porast ekvivalentne vodljivosti Λ sa sniženjem c, i za razrijeđene DNA i za polurazrijeđene DNA i HA otopine što interpretiramo smanjenjem udjela protuiona u blizini poliiona, što efektivno povećava naboj poliiona pa stoga i Λ. Naime, slabi kondenziranje Manning protuiona zbog pojačanog utjecaja entropije na niskim c. I κ i Λ bi trebali ovisiti o valenciji protuiona, što smo i potvrdili mjerenjima s Na+ i Mg2+ protuionima. Manning teorija za HA ne predviđa konden- zaciju protuiona (za razliku od DNA) pa ne bi trebalo biti uočenog efekta na Λ. Moguće je da entropija pri niskim koncentracijama mijenja i efektivni naboj HA. Trenutni teorijski modeli pokrivaju samo razrijeđene otopine, ali se kvalitativno slažu s našim rezultatima.